Nakon jedne veoma neobične školske godine obilježene prvo štrajkom,
a zatim i globalnom pandemijom, potresom te online školom,
ušli smo i u novu školsku godinu.
Nastava se zasad ipak održava uživo, osim nekih izbornih predmeta,
no još uvijek sa strogim epidemiološkim mjerama.
Iako se nastava više ne održava online kao što je to bio slučaj od trećeg mjeseca (barem za više razrede) mnogo je toga promijenjeno u odnosu na prijašnje godine. Tako učenici više ne mijenjaju učionice već profesori dolaze k njima. Nema školskog zvona te svaki razred ima svoj raspored odmora koji se provode u učionicama ili eventualno školskom igralištu. Razredi se ne miješaju, a pri ulasku se učenicima dezinficiraju ruke te provjerava jesu li kod kuće izmjerili temperaturu. I sama je nastava u učionicama relativno ograničena jer nema rada u paru ili grupama kao ni korištenja pribora za pokuse. Dodatne i dopunske nastave, kao i izvannastavne aktivnosti održavaju se online… Sve su to samo neke od mjera donesenih u cilju sprječavanja širenja zaraze koronavirusa. No vjerojatno najuočljivijih upravo su maske.
I tako su, na prvi dan nove školske godine, svi učenici od petog do osmog razreda dobili dvije zaštitne maske koje moraju nositi na hodnicima. Makse su obvezne i u učionici ako je razmak između klupa manji od 1,5 metara, što je slučaj u našoj školi. Stoga se svakodnevno, ispred škole i unutar nje, mogu vidjeti lica učenika prekrivena maskama. Kao da je svaki dan maskenbal – moglo bi se reći. A budući da su maske i tema našeg novoga broja odlučili smo upitati učenike i profesore njihovo mišljenje vezano za nošenje maska: sviđa li im se, je li naporno tako provoditi puno vremena, misle li da je korisno u prevenciji virusa, je li im se ponekad teže sporazumijevati s obzirom na to da ne mogu vidjeti izraze lica… Evo i što su izjavili učenici:
- „Pa sada sam se već navikao na nošenje maski tako da mi je svejedno. Nije mi se teže sporazumijevati i korisno je u prevenciji.“
- „Ne smetaju mi maske kao nekim ljudima, ali komunikacija je teža jer me drugi često ne čuju što govorim, a ni ja ne čujem njih. Kako su takvi uvjeti kakvi jesu, moramo nositi maske da bismo zaštitili ljude oko sebe. U biti mi ne smeta, ali naravno da bi bilo bolje da ih ne moramo nositi.“
- „Teže se sporazumijevati i nisam se navikao na nošenje maski. Mislim da je korisno u sprječavanju virusa da se širi.“
- „Otkako smo dobili maske teže mi se sporazumijevati s prijateljima i profesorima.“
- „Iskreno, mislim da maske ničemu služe već samo izazivaju paniku ljudima i djeluju kao placebo efekt te se onda ljudi svega toga boje. I zbog toga, znači zbog tog stresa, zbog te činjenice da je koronavirus ovdje i da svi moramo nositi maske da se zaštitimo, ljudima zapravo imunitet pada jer se tijelo bavi tim stresom, umjesto da nam imunitet ojača i da budemo jači od tog samog virusa. Zato mislim da nam maske zapravo uopće ne pomažu i da one ne sprječavaju virus da prođe, jer ako virus dođe u kontakt s nama, najvjerojatnije ćemo dobiti koronu. Tako da mislim da maske uopće nisu potrebne, distanca da, ali maske ne.“
- „Nije baš naporno, nakon nekog vremena se navikneš. Nije mi se teže sporazumijevati, ali da je korisno u prevenciji virusa.“
I Lucijan ima masku!
Ilustrirala: Iva Miloloža
Isto smo upitali i profesore kako bismo doznali mišljenje iz njihove perspektive. Moramo priznati da su bili puno rječitiji od učenika. Možda im se baš svidjela ova tema. Evo njihovih odgovora.
Profesorica Topić (Matematika):
„Maske su nam jedna od najvećih novosti otkad nas je zadesio problem novog korona virusa. Vjerujem da je jako malo ljudi na svoja lica stavilo masku prije epidemije. Neki će se sjetiti kako smo se prije smijali kad bi na moru ili u Zagrebu vidjeli turiste iz Azije sa maskama, ali njima je ta navika očito ostala od prijašnjih pojava virusa poput svinjske ili ptičje gripe koje su na naš kraj slabo ili nikako utjecale. Međutim, evo sada su zaštitne maske i kod nas obavezne u puno segmenata života i svi smo iskusili koliko može njihovo nošenje biti neudobno i kako zahtijeva privikavanje. U školama jako puno vremena provodimo pod njima i svima je jasno kako je funkcioniranje nastave i nas samih otežano jer se ponajprije teže razumijemo zbog njih. Ponekad treba ponavljati što smo rekli jer one donekle prigušuju riječi i ne dozvoljavaju da vidimo izraze lica jedni drugima. Neudobne su i zbog kondenzacije vlage pa znaju uzrokovati slabije kožne probleme. Uzevši te i druge negativne strane nošenja zaštitnih maski u obzir, moramo naravno razmisliti i o pozitivnim strana nošenja koje očito daleko premašuju ove druge. Koliko god se činilo da malo znamo o korona virusu, znanstvenici su se izgleda usuglasili da nošenje maski smanjuje količine sline koje (većim dijelom nesvjesno) pri govoru širimo oko sebe i smatram da je naša dužnost i obaveza da ih koristimo kako bismo smanjili širenje zaraze i tako pomogli što normalnijem funkcioniranju ponajprije naše škole pa tako i šire zajednice.“
Profesor Busch (Tjelesna i zdravstvena kultura):
„Maske su apsolutno potrebne i korisne jer nas jedine štite od moguće respiratorne infekcije SARS Cov2 virusom. Štite nas i redovite dezinfekcije kao i izbjegavanje “rizičnog” ponašanja.
Već desetljećima turisti sa Dalekog istoka rabe maske na putovanjima i tijekom mjeseci kad su izloženiji virusima gripi i ostalim virusima. Sad, za vrijeme pandemije, i nama će preći u naviku takav oblik zaštite. Ispočetka je bilo teže nositi masku ali sad mi je dio rutine i nemam osjećaj nelagodu noseći ju. Maska mi jedino otežava komunikaciju, jer postaje nerazgovjetna i mimika lica je nedovoljno vidljiva.“
Profesorica Zappalorto – Rotim (Engleski jezik):
„Mislim da je izuzetno važno nositi masku, i to na pravilan način. Bitno je da ih svi nose jer je tako jedino moguće da u većoj mjeri zaštitimo jedni druge od prijenosa zaraze. Naravno, nikome nije ugodno nositi masku dulje vrijeme i teško se naviknuti na taj osjećaj, posebno ako trebamo puno komunicirati s drugima što zahtijeva i da jasnije i glasnije govorimo. Vrlo je nezgodno zapravo predavati strani jezik bez da učenici vide moju artikulaciju te da ja ne vidim ni njihovu pa ih je, stoga, teže ispraviti, ukoliko je potrebno. No, sve te poteškoće nisu nimalo strašne, ako nošenjem maski uspijemo očuvati zdravlje.“
Profesorica Štefančić (Priroda i Biologija):
“Maske. Pojam koji se ove godine često spominje, a koji izaziva različite reakcije kod ljudi. Možda je, za početak, korisno spomenuti kako se većina informacija o tipovima maski, načinu nošenja i ostalim pitanjima, nalazi na stranici Svjetske zdravstvene organizacije. Smatram da bi, prije bilo kakvog donošenja osobnih zaključaka, bilo dobro saznati što više. U međuvremenu, postale su nam obaveza u zatvorenim prostorima, a njihova glavna uloga je (s obzirom na različite materijale) spriječiti kapljični prijenos potencijalnih uzročnika bolesti. Imajući to na umu, masku moramo imati na licu dok govorimo, kišemo ili kašljemo – inače gubi smisao, zar ne? I iako nam je u početku predstavljala smetnju, mislim da ju velika većina nas više gotovo i ne primjećuje, a dobra je stvar što nas je natjerala da pažljivije gledamo oči jedni drugima. I iako nam je polovica lica zaklonjena od pogleda, nemamo nikakav problem iščitati nečije emocije. Primjećujemo ono što možda ranije nismo, jer sada promatramo pažljivije. Imam dojam da nas je sve zajedno nekako čitava priča oko socijalnog distanciranja – zbližila i približila jedne drugima. Bolje upoznajemo sebe, ali i druge. Osjetljiviji smo za svoje, ali i tuđe potrebe i možda je ovo savršeno vrijeme da, stavljajući ove zaštitne maske na lice – skinemo sve ostale maske kojima se pravimo da smo netko tko nismo pa konačno prihvatimo sebe. A zadovoljni ljudi mijenjaju ovaj svijet u neko bolje i vedrije mjesto za život. Neuroplastičnost mozga je sigurno s razlogom tu. Ona je ta koja nam omogućuje da mijenjamo svoje navike onako kako mi želimo. Ovo je krajnje vrijeme da zavirimo u svoje životne navike i razmislimo jesmo li svom imunitetu osigurali dobre uvjete za rad? Spavamo li dovoljno, krećemo li se, je li nam prehrana nutritivno bogata? Okoliš stanice utječe na ekspresiju gena i to je velika stvar, a velikim dijelom taj okoliš kontroliramo mi. Uzrujavamo li se oko sitnica pa pojačavamo rad simpatikusa onda kada to nije nužno, ujedno stišavajući parasimpatikus? A znamo li kako se to odražava na hormone i na sam imunitet? Možda se savjetujemo s nutricionistom, kineziologom i endokrinologom? Možda iskoristimo ovo vrijeme da drastično unaprijedimo kvalitetu životnog stila te odnosa prema sebi i drugima. Svatko bira za sebe, a važno je da temelji odluke budu u dobrom znanju, kritičkom promišljanju i namjeri da zadržimo svoje dobro zdravlje, na tjelesnoj i mentalnoj razini.”
Tako su govorili profesori. A da nije samo na riječima, kao što vidite na naslovnoj fotografiji, naše su profesorice krenule i na djela: za vrijeme ljetnih školskih obveza (sjetite se da je škola trajala dugo!), one su odlučile ŠIVATI maske! Predmet (zlo)čina u rukama i na nosovima profesorice Svjetlane Seljanec-Savković, Snježane Krivić i Ana-Marije Sokolić. Tko šivat znade, za nj još ima nade…
Maša Dobrić, 7. c, foto: Sanja Miloloža
